1. Različiti izolacijski materijali za unutrašnjost i eksterijere hladnjača: Unutarnja izolacija u hladnjači obično koristi panele od poliuretanske pjene zbog njihove niske toplinske provodljivosti i dobrih izolacijskih performansi. Za vanjsku izolaciju, s druge strane, mogu se koristiti materijali kao što su polistirenske ploče i kamena vuna. To je zato što vanjska izolacija prvenstveno sprječava gubitak hladnog zraka, dok unutrašnja izolacija sprječava ulazak toplog zraka izvana; izolacijski materijali se razlikuju.
2. Različite debljine izolacije za unutrašnjost i eksterijere hladnjače: Unutrašnja izolacija obično zahtijeva debljinu od najmanje 10 cm kako bi se osigurala efikasna izolacija. Vanjska izolacija zahtijeva još veću debljinu, uglavnom najmanje 15 cm. To je zato što je spoljašnjost hladnjače podložnija faktorima kao što su temperatura i vetar, zbog čega je potreban deblji izolacioni sloj da bi se održale optimalne performanse.
3. Različite metode konstrukcije za unutrašnjost i eksterijere hladnjače: Unutrašnja izolacija se generalno izrađuje pomoću prskanja ili metoda spajanja panela. Vanjska izolacija se može izvesti metodama kao što su zidanje ili malterisanje. To je zato što unutrašnja izolacija hladnjače zahtijeva glatkiju i ravnomjerniju površinu, dok vanjska izolacija mora biti robusnija i izdržljivija.
4. Namjena unutrašnje i vanjske izolacije hladnjače se razlikuje. Unutrašnja izolacija hladnjače prvenstveno sprječava ulazak toplog zraka, održavajući nisko-okruženje u unutrašnjosti. S druge strane, vanjska rashladna izolacija prvenstveno sprječava gubitak hladnog zraka, osiguravajući da vanjske temperature ne utječu na unutrašnju nisko{4}}temperaturnu okolinu.
5. Održavanje unutrašnje i vanjske izolacije hladnjače se razlikuje. Unutrašnja izolacija hladnjače je relativno laka za održavanje, generalno zahteva samo redovnu proveru i čišćenje. Izolacija vanjske hladnjače, međutim, zahtijeva veću pažnju na hidroizolaciju i prevenciju korozije kako bi se osigurao vijek trajanja izolacijskih materijala.
U poređenju sa običnim izolacionim pločama, ploče za hlađenje imaju veće zahteve za gustinom materijala jezgre, debljinom metalne ploče i otpornošću na vatru. Obične izolacijske ploče obično imaju gustinu ispod 30 kg/m³, dok ploče za hladnjače moraju doseći preko 40 kg/m³ da bi izdržale promjene naprezanja u uslovima niskih-temperatura; debljina metalne ploče se povećava sa 0,3 mm na 0,5 mm, poboljšavajući otpornost na udarce; a stepen otpornosti na vatru je poboljšan sa klase C na klasu B, ispunjavajući propise o sigurnosti skladištenja u hladnom stanju. Ova poboljšanja mu omogućavaju da održi stabilne performanse čak i u ekstremnim temperaturnim rasponima.
